SILE U KAMENU

Kada Alexander Hohla obrađuje mramoru on to radi sa znanstvenom jasnoćom i fokusom koji je u njegovom slučaju jedino logično usporediti s laserskim snopom. Poznato je da on prodire kroz materiju kao vrlo usklađena, koherentna i usmjerena elektromagnetska zraka. Kao bivši fizičar koji je djelovao u domeni lasera Hohla ne niječe svoje prvotno zanimanje. Njegova prošlost fizičara ne nestaje u trenutku postajanja kiparom već se pretvara u polazište za njegovu kiparsku sadašnjost i budućnost: laserska preciznost iz znanosti pretvara se u kiparsku disciplinu u umjetnosti.

U svom postupku i pristupu kamenu Hohla ne oduzima mramoru samo suvišak. On ga oslobađa tražeći njegovu unutarnju svjetlost. U tome je blizak Brâncușijevu idealu „čiste forme“ i ideji da je svaki kamen već kip, samo čeka da ga netko prepozna.

Hohla polira bijeli, kao i mramor u boji do svilene mekoće. U dodiru poliranog mramora svjetlost se razlama poput snopa kroz optičku prizmu: postaje topla, živa, taktilna. Na tom se spoju fizike i intuicije rađa kiparstvo koje ne opisuje svijet nego ga mjeri svjetlom. U svijetu kamena, Hohline skulpture preporođene su energijom svjetlosti. Pretvaraju se u tihi tornado uhvaćen u trenutku potpune ravnoteže. 

Kao što je njegov omiljeni Brâncuși tražio „bit leta“ u ptici, tako Hohla traži bit mramora u pročišćenoj i smirenoj svjetlosti. U naizgled hladnoj tvari mramora zrcali se ono što je u fizici poznato kao „stanje mirovanja energije“ – trenutak prije pokreta, tišina prije vala. 

U fizici, vibracija je srž svakog postojanja, neprekidno titranje materije. Hohla prenosi taj fenomen u kiparstvo: njegove forme pulsiraju energijom, kao da kamen diše vlastitim ritmom. U Vibrations linija postaje zvuk, a površina odražava napetost između reda i kaosa. Culmination je trenutak zgušnjavanja sile – točka u kojoj energija doseže svoj vrhunac prije nego se ponovno oslobodi.

Skulpture zauzimaju prostor između pokreta i mirovanja, između sile i smiraja. Nije li to pandan energiji koja u fizici nikad ne nestaja, već samo mijenjaju oblik? U linijama Hohlinih skulptura osjeća se rotacija, uvijanje, samopokret perpetuum mobilea. Umjetnik hoda po rubu dok istražuje granicu: koliko daleko se forma može saviti, a da ne pukne; koliko napetosti materijal može podnijeti prije nego što se pretvori u prah ili u ritam?

Ta dinamika podsjeća na Giacomettijevu težnju da uhvati samu energiju postojanja, no Hohla toj dinamici pristupa drugačije: ne stavlja u fokus samu figuru, već čiste linije koja pulsiraju vlastitom frekvencijom i koje su kao likovni element puno izraženije od same cjeline koju tvore.

U svijetu gdje je dodir često zabranjen, Hohla nas poziva da ga ponovno otkrijemo. Njegove skulpture ne završavaju pogledom, one traže ruku. Mramor, hladan na prvu, postaje topao u kontaktu s dlanom; površina odzvanja, kao da se energija prenosi iz tijela promatrača u tijelo kamena. U toj suigri dodira i osjećaja Hohla podsjeća na Rodinovu ideju da „kipar mora misliti kroz prste“. Njegove forme Innocence, Grace i Siren kao i prikazani reljefi odišu suptilnom erotikom koja proizlazi iz same materije – iz njezine krhkosti i podatnosti ali i sile i moći.

Kao u susretu lasera i površine, gdje svjetlost mijenja tvar, tako se i ovdje granica između promatrača i skulpture briše: nastaje prostor zajedničke vibracije, prostor čiste prisutnosti.

Anita Ruso Brečić